Posvećeno brakovima

Bila je jesen, 2014. Godinu dana veze iza mene i veza okončana prekidom. Jednim u nizu. Spoznaja da je nakon prve naše svađe moj tadašnji dečko završio u poljupcu s drugom razarala me. Kada sam nakon još jednog prekida saznala da je završio s drugom djevojkom u krevetu, razorila me.

Mjesecima se nisam mogla othrvati tog osjećaja izdanosti, prevarenosti, boli, srama, tuge, iznevjerenosti. I to je razaralo mene kao osobu i našu vezu. Kada je nakon nepunih godinu dana veze već drugi dan nakon prekida opet bio s tom curom s kojom je spavao u našem jednotjednom prekidu, a to čak nije ni ona s početka priče nego tek druga u nizu, slomila sam se. Uložila sam u tu vezu sve, sve u njega, a zapostavila sebe. 

Na krivim sam mjestima tražila izlaz iz patnje. Utjehu sam našla samo i jedino u Crkvi svetog Nikole biskupa. U razgovoru sa župnikom. Jednostavnom, neosuđujućem, utješnom običnom razgovoru. Sa svojim ranama, prešla sam i preko toga prekida. Pokušali smo nastaviti dalje. Nije išlo. Iza mene stari život, a ispred mene novi. Kako pustiti stari život, i ostati sama, u strahu, bez njega? Kako se osloboditi straha od novog života? Početkom sljedeće godine dogodilo se gotovo isto. Svađa, prekid veze. On u krevetu sa sada već trećom u nizu, a ja doma, vjerna, sama. 

Tada sam predala svoj život Bogu. Rekla sam mu uzmi moj život i radi s njime što hoćeš, jer nemam više ništa. Dan po dan koračala sam s Gospodinom, i ponovo se gradila.

Na klanjanju u crkvi svetog Nikole molila sam Gospodina da mi iščupa Ivana iz srca. Da ga zaboravim, da ga prebolim. Klanjanje za klanjanjem, Gospodin je iscjeljivao moje srce, davao mi snagu, liječio moje rane i pomogao mi oprostiti Ivanu. 

Sreli smo se nakon mjesec dana opet. S još dvije djevojke dodane na popis, i mnogo drugih s kojima se dopisivao. Fizička i emotivna prevara, i opet bol. Na klanjanju pred Presvetim molila sam da se više ta situacija riješi, da mi Gospodin pokaže put. Nek makne Ivana iz mog života, ili nek ga ostavi, ali neka bude Njegova volja. Gospodin mi je progovarao moje ime i prezime. Irma Osrečak. 

Suludo, jer ja sam Vujčec. Nakon manje od mjesec dana u meni je počelo kucati još jedno srce. Samuelovo. Bilo mi je jasno kuda vodi moj život. Moj život sada postaje naš život, zajednički. 

Nije tada nestala sva moja bol, nije ni danas, ali boli manje. A život je otišao mnogo dalje i još su kasnije dva srca u meni kucala. I sve smo to prošli zajedno. I još mnogo drugih situacija.

Ono što znam je nerazrješivost braka, sakramentalnog, katoličkog braka. Nema te boli, svađe, rane i prevare koje su dovoljan razlog da se brak ostavi, zapostavi, prekine, napusti. 

Sve te rane, boli, patnje upravo hagioterapija liječi. Liječila je u meni, ozdravljala, oslobađala me da nanovo volim, praštam, budem slobodna, radosna.

Ta sila i snaga kojom je liječio Isus prije 2020 godina i kojom liječi i danas je sila i snaga Duha Svetoga. 

Taj koji me stvorio, čuva me, drži i stvara je uvijek i zauvijek uz mene.

On je Ljubav.